Poticanje komunikacijskog, jezičnog i govornog razvoja
Komunikacijski, kao i jezično-govorni razvoj teče postupno. Svaki od njih je važan jer se jedan na drugog nadograđuju i međusobno se isprepliću.
Dijete prvo usvaja pravila komunikacije, odnosno razvija svijest o tome kako prenijeti poruku, a da ju druga osoba primi i na nju odgovori. Komunikacija je u početku neverbalna, dijete koristi druga komunikacijska sredstva prije samog razvoja govora.
Ukoliko rani komunikacijski proces prođe uspješno, dijete kreće razvijati jezične i govorne vještine, koje započinju pojavom prve riječi. Taj razvoj s godinama postaje sve složeniji i napredniji te je važan faktor u djetetovom cjelokupnom razvoju.
Jezično-govorni razvoj teče postupno, po određenim fazama.
Dijeli se na dva razdoblja: predjezično i jezično razdoblje.
Predjezično razdoblje:
Predjezično razdoblje traje od rođenja do prve godine djetetova života. To je razdoblje u kojem dijete komunicira s okolinom, ali ne proizvodi jezične strukture kao što su riječi ili rečenice. Tako recimo tromjesečno dijete instinktivno plače u slučaju nelagode (glad, umor, bol…), bez namjere da na nekoga djeluje. Ipak, nakon nekog razvojnog vremena (u razdoblju 9.-12. mjeseca starosti) dijete shvati da ako prstom pokaže na igračku, a da pritom pogleda u osobu i u igračku, ta osoba će mu istu igračku i dati. Tako je dijete imalo komunikacijsku funkciju (dobivanje predmeta), i komunikacijsko sredstvo (pokazna gesta i kontakt očima). Druga osoba je iz njegova ponašanja uspjela primiti komunikacijsku poruku te uspješno na nju odgovoriti.
Budući da se često usredotočujemo samo na razvoj govora kod djece, rani znakovi komunikacijskih poteškoća mogu proći nezamijećeni. Prethodna istraživanja su pokazala da su problemi u komunikacijskom razvoju najčešći, ali često neprepoznati uzrok kašnjenja u razvoju govora i jezika. Zbog toga je iznimno važno da roditelji pravovremeno prepoznaju moguće komunikacijske teškoće i omoguće djetetu odgovarajuću intervenciju.
Rani znakovi odstupanja u komunikaciji kod djeteta:
- ne uspostavlja kontakt očima
- rijetko ili uopće ne koristi gestu pokazivanja
- ne odaziva se na ime
- nije usmjereno na druge ljude
- igra se pretežito samostalno
- pojavljuje se kašnjenje u pojavi prve riječi (prosjek pojavljivanja je između 10. i 14. mjeseca života)
- pojavljuje se govor, ali u obliku eholalija (ponavljanja riječi ili izraza bez komunikacijske funkcije)
Jezično razdoblje:
Razvoj jezika počinje s prvom riječi koja ima značenje, a događa se u razdoblju oko prvog rođendana. Ovu početnu riječ često nazivamo “holofrazom” jer često obuhvaća više značenja; na primjer, riječ “mama” može značiti “mama je tu” ili “mama me nosi”. Kada dijete nauči oko 50 riječi, obično dolazi do brzog širenja svog rječnika, što se naziva “leksičkim brzacem”, a obično se događa oko 18. mjeseca djetetova života.
Oko druge godine, dijete počinje kombinirati riječi u jednostavne rečenice, poput “tata dođi” ili “mama pa-pa”. Nakon toga, oko dvije i pol godine, dijete počinje stvarati duže rečenice koje sadrže tri ili više riječi. Između treće i četvrte godine, dijete obično stekne temeljno razumijevanje svojeg materinskog jezika, što znači da može kombinirati riječi u rečenice prema sintaktičkim i morfološkim pravilima. Jezični razvoj se i dalje nastavlja, te postaje sve složeniji. Tako dijete pred školu već može ispričati samostalno priču te koristi složene rečenice. Ulaskom u školu koristi jezik i u pisanom obliku te usvaja vještinu čitanja i pisanja.
Znakovi odstupanja u jezično-govornom razvoju:
- kašnjenje u pojavi prve riječi i rečenice
- u dobi 16-18 mjeseci ne razumije i ne odgovara na jednostavne naloge (npr. „Daj mi!“, „Dođi!")
- s 2,5 godine ne razumije i ne ispunjava dvostruke naloge (npr. „Spremi loptu i donesi medu.“...)
- s 2-2,5 godine ima manje od 50 riječi u ekspresivnom govoru
- izostavljanje veznika, zamjenica, pomoćnih glagola, prijedloga
- pogreške u rodu, broju i padežu
- teže usvajanje vremenskih i prostornih odnosa
- teškoće u prepričavanju
- teškoće u usvajanju čitanja i pisanja
Razvoj govora:
Jednostavnije glasove, ponajviše samoglasnike “A”, “O” i “E” te glasove “P” i “B” djeca usvajaju između prve i druge godine. Jednostavan način tvorbe ovih glasova, odnosno njihovo lako uočavanje na usnama sugovornika dovodi do njihova ranijeg usvajanja. Između druge i treće godine djeca ubrzano bogate svoj rječnik, a ujedno i brže usvajaju nove glasove.
Djeca bi u ovoj dobi trebala usvojiti samoglasnike “I” i “U” te suglasnike “F”, “V”, “T”, “D”, “N”, “Nj”, “M”, “K”, “G”, “H” i “J”. Između treće i četvrte godine djeca počinju koristiti nešto složenije glasove – “S”, “Z”, “C”, “Š”, “Ž”, “L” i “LJ”. Naposljetku, na prijelazu s četvrte na petu godinu djeca ovladavaju i glasovima “Č”, “Ć”, “Dž”, “Đ” i “R”. Dijete bi s pet i pol godina sve glasove trebalo pravilno izgovarati.
Artikulacijski poremećaji odnose se na pogreške u izgovoru pojedinačnih glasova, odnosno u njihovoj motoričkoj izvedbi.
Javljaju se u tri oblika:
– omisija – ispuštanje ili izostajanje određenog glasa
– supstitucija – zamjena jednog glasa drugim
– distorzija – nepravilni izgovor glasa
